Što je dezertifikacija tla?

U pustinjavanju tla postaju suha i neplodna, gubeći proizvodni kapacitet

dezertifikacija

Slika: Dezertifikacija u Brazilu od strane LeoNunes licencirana je pod (CC BY 3.0)

Što je dezertifikacija

Dezertifikacija je postupak koji karakterizira transformacija (prirodna ili antropična) vegetativnog područja u pustinju. Dezertifikacija se može opisati kao gubitak proizvodnih kapaciteta tla, ostavljajući ih sušnim i neplodnim, a često se događa jer gospodarske aktivnosti razvijene u određenoj regiji premašuju podršku tla i sposobnost održivosti.

  • Što je biokapacitet?

Kako se dezertifikacija događa

Ljudska aktivnost na Zemlji glavni je uzrok dezertifikacije. To znači da tlo gubi hranjive sastojke i sposobnost uzgoja bilo koje vrste vegetacije, bilo da se radi o prirodnim šumama ili plantažama koje je stvorio čovjek.

  • Humus: što je to i koje su njegove funkcije za tlo

Ekološki problemi dezertifikacije

UN klasificiraju štetu na područjima pojave smještenim u regijama polusušnih, sušnih i suhih subhumidnih regija kao dezertifikaciju, a taj proces uzrokuje tri vrste problema: ekološki, socijalni i ekonomski. To je zato što dezertifikacija utječe na proizvodnju i opskrbu hranom, potiče migraciju stanovništva u urbana središta, stvarajući siromaštvo; i šteti lokalnoj fauni i flori, s mogućnošću prouzrokovanja čak i izumiranja određenih vrsta.

Uzroci dezertifikacije su različiti: krčenje šuma, rudarstvo, širenje poljoprivrede, loše planirano navodnjavanje, prekomjerna upotreba ili neodgovarajuće korištenje zemljišta, između ostalog. Svi ovi problemi doprinose gubitku kvalitete tla, što dovodi do smanjenja vegetacijskog pokrivača, pojave pjeskovitih tla, gubitka podzemne vode i erozije vjetra. Bez vegetacije kiše se prorjeđuju, tlo postaje sušno i beživotno, a preživljavanje je vrlo teško. Stanovnici, poljoprivrednici i stočari uglavnom napuštaju ove zemlje i odlaze drugdje živjeti.

Demografski rast i posljedična potražnja za energijom i prirodnim resursima također vrše pritisak na intenzivno korištenje resursa tla i vode, pridonoseći dezertifikaciji.

Ukratko, glavni problemi dezertifikacije su:

  • Uklanjanje vegetacijskog pokrova;
  • Smanjenje biološke raznolikosti;
  • Zaslanjivanje i alkaliziranje tla;
  • Intenziviranje erozivnog procesa;
  • Smanjenje dostupnosti i kvalitete vodnih resursa;
  • Smanjena plodnost i produktivnost tla;
  • Smanjenje poljoprivrednog zemljišta;
  • Smanjenje poljoprivredne proizvodnje;
  • Razvoj migracijskih tokova.

Pustinja je prisutna u više od 110 zemalja i utječe na živote više od 250 milijuna ljudi, te je stoga globalni problem. Regije najviše pogođene dezertifikacijom su: zapad Južne Amerike, sjeveroistok Brazila, sjever i jug Afrike, Bliski istok, Srednja Azija, sjeverozapad Kine, Australija i jugozapad SAD-a.

Kako spriječiti dezertifikaciju

Problem dezertifikacije počeo je pobuđivati ​​zanimanje znanstvene zajednice početkom 20. stoljeća. Međutim, tek u 21. stoljeću počeo se isticati kao ozbiljan ekološki problem, zbog svog socijalnog i ekonomskog utjecaja, budući da se taj proces pojačava u područjima koja odgovaraju zemljama u razvoju.

Brazil je 1995. potpisao sporazume s programima UN-a protiv dezertifikacije. Akcijski plan za borbu protiv dezertifikacije stupio je na snagu 2000. godine.

Ti su sporazumi razvijeni na međunarodnoj razini. Konvencija UN-a o borbi protiv dezertifikacije stvorena je 1994. godine, a na snagu je stupila 1996. Ima 193 članice i imala je za cilj razviti projekte za smanjenje dezertifikacije, posebno u afričkim zemljama.

Međutim, potrebne su učinkovitije mjere protiv dezertifikacije, poput političkog poticaja održivijim oblicima proizvodnje, koji smanjuju krčenje šuma i, shodno tome, dezertifikaciju.


Original text